Fuliranje kod Uspinjače ili kako je gospon Fulir oduševio Zagreb?

O Fuliranju kod Uspinjače vjerojatno ste već jako puno čuli i sama pomisao na to da ću Vam ovdje opisivati koji se svi štandovi nalaze na Fuliranju užasava Vas? E pa ne brinite, nećete dobiti još jedan izvještaj iz Tomićeve. Odlučio sam, za one koji ne znaju tko je gospon Fulir, istražiti tko je to bio i pokušati objasniti zašto je ovaj projekt postigao tako velik uspjeh. Sjednite, privežite se i polijećemo!

Gospon Fulir lik je iz jednog od najpoznatijih hrvatskih filmova – “Tko pjeva zlo ne misli”. Taj film jedan je od nagledanijih u hrvatskoj povijesti, a strukturiran je u obliku dnevnika. Snimljen je prema antologijskoj prozi Iz dnevnika malog Perice, zagrebačkog pjesnika i pripovjedača Vjekoslava Majera, a film je 1970. godine režirao Krešo Golik.

Glavnina zbivanja odvija se u gornjogradskom stanu obitelji Šafranek, u njihovu dvorištu. Početkom druge polovice tridesetih godina dvadesetog stoljeća u Zagrebu, mlada i privlačna gospođa Ana Šafranek (Mirjana Bohanec) osjeća da vene u braku sa svojim mnogo starijim mužem Franjom (Franjo Majetić). Radnja se jednim dijelom odvija i u gostionici “Kod Žnidaršića”, u kojoj je Franjo ispijao svoje gemište. Prilikom izleta u Samobor srce joj svojim kavalirskim gestama i očitom naklonošću razgali elegantni gospodin Fulir (Relja Bašić), koji je uskoro posjeti u njezinu zagrebačkom stanu i izjavi joj ljubav. Istovremeno, u Fulira se zagleda Anina starija sestra Mina (Mia Oremović), neugledna usidjelica. Franjo se dosjeti da bi bilo zgodno Fulira oženiti s Minom, što se nimalo ne svidi Ani. Svjedok tih ljubavno-obiteljskih peripetija je mali Perica, sin Šafranekovih. FIlm je sniman u dvorištu, u Basaričekovoj 11, a legendarna gostionica kod “Žnidaršića” nalazila se preko puta u Basaričekovoj 9.

S lijeva na desno: Mina (Mia Oremović), Ana Šafranek (Mirjana Bohanec) i gospon Fulir (Relja Bašić)

Sad kad znate nešto više o gosponu Fuliru, bilo bi dobro spomenuti da se navodno gospon Fulir šetao i po Fuliranju kod Uspinjače, no ja i kolegica koja je posjećivala ovaj događaj, nismo ga uspjeli pronaći.

Sada bih se posvetio jednoj drugoj, no ne manje bitnoj stvari, a to je ogroman uspjeh ovog projekta. Moje skromno mišljenje jest da je ovom projektu najviše pridonio upravo dobar Community management. Facebook stranicu “Fuliranja kod Uspinjače” trenutno prati 10.834 ljudi. Svakodnevno se ovdje objavljuju razne slike iz Tomićeve, slike starog Zagreba i ono što je stare Zagrepčane, a i ostale razveselilo – stari agramerski bonton. Korištenje starog zagrebačkog dijalekta i kombinacija dobrog CM-a polučili su više nego odlične rezultate.

Screenshot s Facebook stranice “Fuliranje kod Uspinjače”

Novu 2013. godinu posjetitelji “Fuliranja” mogu provesti u ugodnom društvu Nine Badrić, a pritom ćete se moći okrijepiti rakijama, kuhanim vinom i ostalim slasticama koje nude štandovi u Tomićevoj.

I za kraj, kao što bi Vam rekli i na Fuliranju, kisdihand i kušlec do nekog drugog Fuliranja v Tomićevoj! 🙂

Rakijarnica “K Žnidaršiću”

Advent u Zagrebu – hrvatskoj metropoli

Advent u Zagrebu zasigurno nije tako blještav i raznolik kao onaj u Beču, no ono što je sigurno jest činjenica da je on svake godine sve bolji. Iako nisam od onih ljudi koji vole provoditi vrijeme na otvorenom u ove hladne zimske dane, odlučio sam provesti jedno prijepodne u centru grada kako bih vam što bolje predočio atmosferu Adventa u Zagrebu.  On se provodi na nekoliko lokacija u gradu, no glavnina događanja odvija se, očekivano, na glavnome gradskom trgu – Trgu bana Josipa Jelačića. Tamo se nalazi najveće božićno drvce, a svake adventske nedjelje palila se nova svjećica.

Šator na glavnom zagrebačkom trgu

Došašće ili advent razdoblje je u crkvenoj liturgijskoj godini, vrijeme pripreme za blagdan Božića. U zapadnom kršćanstvu došašće počinje četiri nedjelje prije Božića, a završava 24. prosinca na Badnjak. Mnogobrojni hrvatski narodni običaji vezani uz Došašće svjedoče o posebnostima sredine i vremena u kojem su nastali, ali i o vjekovnoj pripadnosti europskoj kulturnoj sredini. U želji da se što dostojnije i što ljepše obilježi Kristovo rođenje tjednima su trajale pripreme za Božić. Molilo se i postilo, ali i družilo, zabavljalo i veselilo. Prizivalo se obilje i proricala budućnost. Tako se zajednički, uz pjevanje i molitvu, išlo na prvu jutarnju misu – zornicu, a već na Sv. Barbaru pojavljivali su se prvi čestitari. Na Nikolinje se djecu darivalo voćem i plašilo Krampusovim šibama i lancima, dok su u noći Sv. Lucije djevojke, u snu, pokušavale doznati za kojeg će se momka udati.

Tradicionalni, stari hrvatski božićni dar bila je i ukrašena jabuka zvana božićnica, a darivali su je mladići djevojkama. Jedan od običaja koji se sačuvao do danas jest običaj sijanja božićne pšenice kao simbola obnove života i plodnosti. Na dan Svete Barbare ili Svete Lucije sije se pšenica, simbol života u katolika i pripravlja zelenilo za ukras kuće i stola kod svetkovanja. I dok se običaj sijanja pšenice sačuvao i u gradovima, dotle su i u selima gotovo nestali običaji unošenja badnjaka i rasprostiranje slame pod blagdanskim stolom u predvečerje Božića.

To su samo neki od mnogbrojnih hrvatskih običaja u ovo blagdansko vrijeme. U Zagrebu je već nekoliko godina tradicija, sviđalo se to nama ili ne, šator na Trgu. Neki kažu da je time središte grada nagrđeno i da je glavni gradski trg postao vašar, dok neki to apsolutno podržavaju i smatraju kako je dobro što se imamo gdje zabaviti, popiti kuhano vino i pojesti kobasicu. Što je od toga istina, teško je reći, no jedno je sigurno – svake godine šator na trgu sve je puniji. I dok su trgovci zajedno trljali rukama zbog velikog prometa, ja sam odlučio prošetati prema Bogovićevoj i Cvjetnom trgu. Gajevom i Bogovićevom ulicom protežu se štandovi na kojima možete kupiti sve i svašta – od ručno izgrađenih igračaka za djecu do plastičnih pištolja za djecu. Na Cvjetnom trgu također možete popiti  kuhano vino i zasladiti se kobasicama i hrenovkama, a uz to se možete i dobro zabaviti jer se po cijelom centru grada odvijaju brojne svirke.

Najveselije jest svakako na Zrinjevcu, kraj glazbenog paviljona. Meni osobno najljepša lokacija za Advent u Zagrebu puna je glazbenih događanja. Tako će se na Zrinjevcu uz DJ-a moći ispratiti stara, a dočekati nova godina. Uvečer to sve dobiva poseban štih, jer se pale lampice i grad zasja zaista u punom sjaju.

Imate li djecu, ni ona neće ostati zakinuta za zanimljive sadržaje u gradu. Tako na uglu Praške ulice i Trga bana Jelačića svakih pola sata polazi Veseli božićni tramvaj,  radnim danom od 16 do 21 sat, a vikendom od 10 do 20 sati. U Veselom božićnom tramvaju vašu djecu zabavljat će Djed Mraz, Baka Mraz i dobre vile, a vi ćete se moći opustiti ispijajući kuhano vino.

ZET-ov “Veseli božićni tramvaj” na polaznoj stanici u Praškoj ulici

Neovisno o tome volite li ili ne volite božićne blagdane i gužve koje se stvaraju u centru grada tijekom blagdana, Advent u Zagrebu nešto je što bi svakako trebali posjetiti. Ugođaj u gradu zaista je veličanstven, a ponuda svake godine sve bogatija i bogatija!

Putokazi (prema slobodnim i odgovornim medijima)

Ovogodišnji Međunarodni dan ljudskih prava, koji se već tradicionalno obilježava 10. prosinca, upriličen je promocijom publikacije pod nazivom “Putokazi – prema slobodnim i odgovornim medijima”. Promocija publikacije održala se u Kući ljudskih prava. Rezultat je to zajedničkog projekta Fakulteta političkih znanosti i Kuće ljudskih prava koji su analizirali sadržaje o ljudskim pravima u medijima. Tekstove je pisalo sedam autorica, a publikaciju je uredila docentica na Fakultetu političkih znanosti, Viktorija Car.

Doc. dr. sc. Viktorija Car sa suradnicama Milanom Romić (lijevo) i Sanjom Sarnavkom (desno)

 

Uvodnu riječ imala je Sanja Sarnavka, predsjednica udruge B.a.B.e. i članica Kuće ljudskih prava. Istaknula je kako je za potrebe ove publikacije provedena analiza javnog medijskog servisa te neprofitnih medija. Pitate se zašto baš ti mediji? To su mediji kojima primarni cilj ne bi trebala biti zarada već informiranje, edukacija i osvještavanje građana. No, analiza je pokazala da je na javnom medijskom servisu u Hrvatskoj, HRT-u, situacija daleko od zadovoljavajuće. Također je rekla kako je analiziran sadržaj koji govori o ljudskim pravima, ali također i sve što bi se moglo nazvati javnim interesom. Pročitala je i pismo docentice Lejle Turčilo s Fakulteta političkih nauka Sveučilišta u Sarajevu, koja zbog vremenskih neprilika koje su ovih dana zadesile Zagreb nije mogla prisustvovati promociji.

Doc. dr. sc. Viktorija Car i Sanja Sarnavka (s lijeva na desno)

Dekan Fakulteta političkih znanosti prof. dr. sc. Nenad Zakošek sudjelovao je na promociji knjige kao predstavnik Fakulteta. U svom kratkom izlaganju se osvrnuo na područje zaštite ljudskih prava danas. Posebno je ponosan, kako kaže, na svoje iskustvo aktivizma upravo na području ljudskih prava. Naime, sudjelovao je u antiratnoj kampanji Hrvatske koju je devedesetih godina provodio Centar za mirovne studije, jedna od članica Kuće ljudskih prava. Pričao je i o razvoju ljudskih prava u svijetu. Kao veliki pomak na području ljudskih prava ističe donošenje Opće deklaracije o pravima čovjeka koju je donijela Opća skupština UN-a 1948. godine koja je prvi sveobuhvatni instrument zaštite ljudskih prava, proglašen od strane jedne međunarodne organizacije. Profesor Zakošek se tek kratko osvrnuo na samu publikaciju, rekavši kako je publikacija izuzetno zanimljivo štivo i preporučuje svima da je pročitaju.

Nakon dekana Zakošeka, riječ je preuzela Milana Romić, jedna od autorica tekstova unutar publikacije i programska voditeljica Kuće ljudskih prava. Objasnila je na koji način su došli do rezultata istraživanja koje su koristili u izradi tekstova. Bitan segment istraživačkog projekta bile su dvije fokus grupe u kojima su sudjelovali građani. Prva fokus grupa bili su građani koji su bili zaduženi da prate elektroničke medije i bilježe dnevnike gledanja, tzv. impresije, a druga skupina bili su studenti i studentice koji su pratili dokumentarce u produkciji FADEIN-a. Time su, prema riječima gospođe Romić, dobili jednu zaokruženu sliku o tome kako se prate ljudska prava u elektroničkim medijima. “Što se tiče publikacije, meni se stvarno osobno čini da bih ja htjela da ovako izgledaju neke moje idealne koje bi voljela čitati zato što je cijelo vizualno rješenje također predstavlja rad aktivističkih slikara i fotografa…”, rekla je Romić.

Milana Romić, projektna voditeljica Kuće ljudskih prava

 

Urednica knjige, docentica Viktorija Car, zahvalila se svima što su usprkos vremenskim uvjetima koji su vladali vani uspjeli doći na promociju. Rekla je kako nema ništa ljepše od toga kada u životu radimo stvari koje volimo i koje nas ispunjavaju. Svih sedam autorica tekstova ovaj su posao odradile na volonterskoj bazi te smatra kako ćemo svi mi barem jednom u životu odraditi neki posao volonterski, zato što to istinski želimo i to nas ispunjava, a ne zato što nas je netko na to natjerao. Na izdavanje ove publikacije potaknulo ju je njezino iskustvo s čitanjem znanstvenih publikacija. Kad je počela raditi na Fakultetu političkih znanosti, susretala se s mnogim znanstvenim tekstovima koji su bili krajnje suhoparni i nepristupačni širem društvu. Upravo joj je ta činjenica bila misao vodilja pri izradi publikacije.

 

Kako se ovaj izvještaj ne bi pretvorio u suhoparno nabrajanje onoga što je na predstavljanju rečeno – htio bih se nadovezati na jednu od izjava gospođe Sarnavke koja je rekla kako je ona vječiti pesmist i da ne vjeruje da će se u skoroj budućnosti išta promijeniti na području ljudskih prava. No ipak kaže kako ju to neće spriječiti da i dalje glasno istupa protiv svake nepravde. I zato, kada idući put prošetate svojim gradom, kvartom ili ulicom, ne okrećite glavu od problema s kojima se mi ljudi svakodnevno suočavamo, a to je zaštita ljudskih prava. LGBTTIQ skupine, Romi te sve manjinske skupine su ljudi i imaju pravo živjeti kao i svako biće na ovome svijetu. Ovo imajte na umu svakoga dana, a ne samo kada se obilježava Međunarodni dan ljudskih prava. Posebno je to bitno za nas novinare koji smo, kako na samoj naslovnici publikacije piše, otkrili ljudska prava. Zato bi mi, mladi novinari, kao predstavnici medija i psi čuvari demokracije trebali pridavati posebnu pažnju ljudskim pravima kako i sami danas sutra ne bismo bili diskriminirani.

 

Lauba – kuća za ljude i umjetnost

Već nekoliko mjeseci slušam u medijima o Laubi. Nedavno je tamo održan i Cro a porter, jedan od središnjih modnih događaja u Hrvatskoj kao i brojne druge manifestacije. S obzirom na to da me zanimalo što je to i što se to tamo nalazi i ja  sam se odlučio na posjet Laubi.

Lauba je lokalni naziv za kružni drvored korišten u Vrbovcu, a pretpostavlja se da dolazi od njemačke riječi “laub” koja označava lišće. Danas je to moderna galerija, smještena na zagrebačkom Črnomercu, udaljena svega par minuta hoda od okretišta Črnomerec.

Fotografija preuzeta s portala “pogledaj.to”

Na samom ulazu u prostor Laube smješten je moderno uređen bistro u kojem se može popiti kava, sok ili pak možete pojesti neka od egzotičnih jela poput kruha od banane.

Galeriju smo posjetili na incijativu docenta Dragojevića, pa je tako za nas bilo organizirano i stručno vodstvo, koje se dodatno plaća. No, kroz galeriju vas ne vode obučeni vodiči već studenti koji tamo volontiraju. Takva inicijativa je hvalevrijedna, no studenti koji su nas trebali pobliže upoznati s djelima unutar galerije bili su nepripremljeni i često izgubljeni u postavu galerije.

U postavu Laube nalaze se djela mnogih poznatih i manje poznatih mladih umjetnika, a mene se posebno dojmila skulptura umjetnika Kristiana Kožula pod nazivom “Neimenovano (specijalac 1). Umjetnik kaže kako skulptura ironijski evocira portretnu bistu time što ju lišava upravo njezine osnovne funkcije, prikaza konkretnog pojedinca. Umjesto toga umjetnik predstavlja anonimni lik pripadnika specijalne policije u punoj zaštitnoj opremi, ali na sebi nosi plašt i cvijeće. Zasigurno, sama pomisao na interventnog policajca u nas budi dvojake osjećaje. S jedne strane vidimo ga kao pripadnika institucije koji bi trebao štititi naša prava, a s druge strane pojavljuje se kao oličenje represije prilikom uličnih incidenata ili brojnih protesta.

Neimenovano (specijalac 1)

Jedna od zanimljivosti ove “Kuće za ljude i umjetnost” je koncept Co-working prostora. “Coworking je oblik poduzetništva temeljen na umrežavanju  iobavljanju samostalne djelatnosti različitih profesionalaca u zajedničkom radnom prostoru.” U Laubi postoji nekoliko ureda otvorenog tipa koje svatko može iznajmiti. Mjesečni najam stoji 1000, a dnevni 50 kuna. Same prostorije su namještene vrlo moderno i otkačeno, a od vodiča doznajemo kako je ovaj koncept, barem što se tiče ove galerije, zaživio.

Fotografija preuzeta s portala Lauba.hr

Ono što zaista oduševljava u Laubi jest činjenica da je teško iznijeti univerzalnu interpretaciju o djelima koja se nalaze u stalnom postavu. Svaki posjetitelj ima svoju interpretaciju pojedinog djela, a to je ono što su sami umjetnici htjeli postići. Promišljanje o suvremenom svijetu kroz interpretaciju umjetničkih djela. Ne mogu reći da su me se djela svidjela, budući da nisam neki obožavatelj suvremene umjetnosti, no prostor u kojem se galerija nalazi, rasvjeta i raspored elemenata u prostoru čine ju specifičnom.

Što se tiče cijene ulaznica, ona za studente iznosi simboličnih 10 kuna. Ukoliko želite, možete postati članovi Laube i za svega 100 kuna godišnje možete neograničeno posjećivati galeriju i slobodno prisustvovati svim eventima koji se u njoj odvijaju. O samom financiranju nismo uspjeli saznati mnogo, pa čak ni na inzistiranje docenta Dragojevića. S obzirom na to da se radi o privatnoj zbirci, financiranje je stroga tajna. Sva djela unutar postava su na prodaju, osim onih koje Lauba nije sama otkupila.

Ova galerija svakako bi trebala biti novo mjesto na vašoj listi posjeta kulturnih objekata. Adresa je Baruna Filipovića 23a, Črnomerec, a radno vrijeme je radnim danom od 15 do 23 sata.